Zima je oštro stezala, ali uz staru limenu peć u dedinoj sobi bilo je toplo. Dedo Husein je ložio vatru, dok je njegov unuk sjedio na sećiji, razmišljajući o nepravdama koje vidi u svijetu.

"Dedo," poče unuk tiho, "kad čovjek vidi koliko zablude ima, zapita se, otkad postoji ova borba za istinu?"

Dedo zatvori vrata od peći, obrisa ruke i pogleda ga. "Otkad je svijeta, sinko. Nije nas Allah ostavio bez upute. Svim narodima je slao poslanike kao donosioce radosnih vijesti i kao opominjače, da ljudi ne bi imali opravdanja pred Njim. Prvi poslanik bio je Nuh, alejhi selam, a posljednji naš Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. I svi do jednog imali su samo jednu istu poruku: Obožavajte Allaha, a klonite se Taguta."

"Taguta?" upita unuk. "Šta je zapravo Tagut?"

"Ibn Kajjim, rahimehullah, to je najljepše pojasnio," odgovori dedo stručno, ali smireno. "Tagut je sve u čemu rob pređe svoju granicu – bilo da to mimo Allaha obožava, da to slijedi ili mu se pokorava. Mnogo ih je, ali je pet glavnih vođa."

Unuk se nagnu naprijed: "Kojih pet?"

"Prvi je Iblis, Allah ga prokleo. Drugi je onaj ko je zadovoljan da ga drugi obožavaju. Treći je onaj ko ljude poziva da njega obožavaju. Četvrti je onaj ko tvrdi da poznaje gajb, nevidljivi svijet. A peti je onaj ko sudi po onome što Allah nije objavio. Sinko moj, naša jedina obaveza je da u Allaha uzvjerujemo, a Taguta zatajimo. Zato Kur'an kaže da u vjeri nema prisile i ko zataji Taguta i uzvjeruje u Allaha, uhvatio se za najčvršće uže."

Dedo zastade i nasmiješi se blago. "To ti je, dijete moje, suština onog 'La ilahe illallah'. Glava ove naše stvari je islam, njen stub je namaz, a njen najviši vrhunac je džihad na Allahovom putu."