Tišina je vladala seoskim mezarjem dok su se ljudi polahko razilazili. Dvojica starih džematlija, Mujo i Suljo, koračali su prašnjavim putem nazad prema selu.

"Ode i naš hadžija," uzdahnu Mujo, oslanjajući se na štap. "Svi ćemo mi pod ovu crnu zemlju, niko nije vječan."

Suljo klimnu glavom, gledajući pred sebe. "Nije, Mujo moj. Niko. Čak je i naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon deset godina provedenih u Medini, preselio na Ahiret. Uzvišeni Allah mu je jasno objavio: 'Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti.' Ali, elhamdulillah, njegova vjera je ostala."

"Završio je svoju misiju," reče Mujo zamišljeno.

"I te kako," složi se Suljo. "Uputio je na svako dobro, a to je prvenstveno Tevhid, i upozorio na svako zlo, a najveće zlo je širk. Allah ga je poslao svim ljudima, i džinima i ljudima. I baš pred njegovu smrt, Gospodar je objavio: 'Danas sam vam vjeru vašu usavršio, i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.'"

Zastali su na raskršću. Mujo pogleda prema brdu gdje su maloprije ostavili komšiju. "I poslije smrti... proživljenje."

"Baš tako," reče Suljo čvrstim glasom. "Iz te iste zemlje smo stvoreni, u nju se vraćamo i iz nje ćemo ponovo biti izvedeni. Svi ćemo biti proživljeni i svako će polagati račun za ono što je radio. Allah će nagraditi one koji su dobro činili, a kazniti one koji su griješili. Ko god u srce pusti sumnju i zataji proživljenje, počinio je kufr. Jer, Allah kaže onima koji niječu: 'Hoćete, Gospodara mi moga, sigurno ćete biti proživljeni!'"

Mujo se čvršće osloni na štap. Spoznaja smrti i obračuna nije ga više plašila, već mu je ulijevala osjećaj savršene Božije pravde.